Measure your ability to perceive, use, understand, and manage emotions.
Termin je ušao u široku upotrebu nakon knjige Daniela Golemana iz 1995. godine, ali su znanstveni temelj ranije postavili Peter Salovey i John Mayer. Njihovo je određenje znatno uže od popularnoga: emocionalna je inteligencija sposobnost da opažate emocije, da ih koristite za mišljenje, da razumijete njihovu dinamiku i da ih regulirate. Četiri sposobnosti, a ne skup dobrih osobina karaktera.
Ta je razlika načelna. Popularne verzije često miješaju emocionalnu inteligenciju s ugodnošću, optimizmom ili motivacijom — a to su već osobine ličnosti koje mjeri „Velikih pet“.
Opažanje — točno čitanje emocija s lica, iz glasa i iz situacije. Korištenje — umijeće da emocionalno stanje usmjerite prema potrebnom zadatku, primjerice da zanos iskoristite za stvaralački rad. Razumijevanje — znanje kako emocije prelaze jedna u drugu i što ih izaziva. Reguliranje — sposobnost da upravljate svojim i tuđim emocijama, a da ih ne potiskujete.
Od četiriju je grana upravo reguliranje najjače povezano sa stvarnim životnim ishodima i upravo ono najteže ide. Razlog je fiziološki: emocionalna reakcija nastaje u amigdali brže nego što je prefrontalna kora stigne procijeniti. Zato stanka od nekoliko sekundi prije odgovora nije savjet iz popularne knjige, nego način da sporiji sustav stigne brži.
Istraživanja afektivnog imenovanja pokazuju da sam čin točnog imenovanja emocije smanjuje njezin intenzitet — aktivnost amigdale opada. Razlika između „loše mi je“ i „razočaran sam jer sam očekivao drugo“ mjerljiva je: druga varijanta već u sebi nosi natuknicu što činiti.
Za razliku od IQ, koji je prilično postojan, emocionalna se inteligencija primjetno daje vježbati. Metaanalize razvojnih programa pokazuju stvaran, premda umjeren napredak. Najviše donosi ne čitanje o emocijama, nego praksa: redovito imenovanje vlastitih stanja i svjesna stanka prije reakcije.