Find the hidden rule and complete the matrix — a measure of fluid intelligence.
Zadaci u kojima treba dopuniti mrežu likova izgledaju kao zagonetke, ali iza njih stoji ozbiljna znanstvena tradicija. Godine 1936. britanski je psiholog John Raven razvio progresivne matrice — test sastavljen tako da ne ovisi ni o jeziku ni o školskom znanju. Sudioniku se prikazuje mreža s izostavljenim elementom i on treba shvatiti pravilo po kojem je sagrađena.
Upravo su zbog neovisnosti o jeziku takve matrice postale referentni alat za usporedbu među kulturama. Ravenov test jednako radi i u Zagrebu, i u Nairobiju, i u Tokiju, što se za zadatke s riječima ne može reći.
Psiholozi još od vremena Charlesa Spearmana primjećuju da rezultati različitih intelektualnih zadataka koreliraju međusobno: onaj tko se dobro nosi s jednim obično se pristojno nosi i s ostalima. Zajedničku su sastavnicu nazvali faktorom g. Matrični ga zadaci opterećuju jače od gotovo svih drugih, pa ih često nazivaju najčišćom mjerom fluidne inteligencije.
Uzorak se može graditi na postupnoj promjeni broja elemenata, na okretanju lika za jednak kut, na izmjenjivanju boja, na dodavanju ili oduzimanju dijelova između susjednih polja. Složeniji zadaci spajaju dva ili tri pravila istodobno, a upravo zadržavanje nekoliko pravila u glavi razdvaja lake razine od teških.
Istraživanja s praćenjem pokreta očiju pokazala su zanimljivu stvar: jaki sudionici najprije pozorno proučavaju samu matricu i tek potom gledaju ponuđene odgovore. Slabiji rade obrnuto — prebiru ponuđeno, isprobavajući svako. Prvi je pristup brži i pouzdaniji i posve se može svjesno usvojiti.
Iako matrice ne traže jezik, nisu sasvim oslobođene kulture: poznavanje apstraktnih geometrijskih prikaza samo je po sebi stečena vještina. Ljudi koji su se rijetko susretali s takvim shemama postižu niže rezultate ne zbog slabije inteligencije, nego zbog neuobičajenog formata.